Predstavljamo člana “Hrvatske zore” prof.dr.sc. Slavko Šimundić

Prof.dr.sc. SLAVKO ŠIMUNDIĆ rođen je 11.rujna 1946.godine u Lovreću. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu i Fakultetu organizacijskih nauka Univerziteta u Beogradu (1978) i (1979). Nakon diplomiranja radio je u Računskom centru Beobanke i Znanstvenom institutu Brodosplit – te u MUP-u RH Policijska akademija – Visoka policijska škola u Zagrebu. Od 1999 godine radi na Pravnom fakultetu u Splitu.Magistrirao je (1985.) i doktorirao (1990.). Za docenta je izabran (1991.) a za izvanrednog profesora (1997.)., godine.Za redovitog profesora izabran je (2002.), a za redovitog profesora u trajnom zvanju (2007.). godine. Obavljao je funkciju dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu (od 2002. – 2004.god.). Pročelnik je Katedre za informacijske znanosti i statistiku i predstojnik Zavoda za ekonomsko – financijske i informacijske znanosti i statistiku.

Član je nekoliko međunarodnih i domaćih znanstvenih i stručnih društava. Uz 250 znanstvenih i stručnih radova iz područja informacijskih, organizacijskih i kriminalističkih znanosti, autor je i osam monografija:

Policija i informatika (Zagreb, 1998.), Uvod u informatiku (Split,2000.), Funkcijska informatika u društvenim sustavima (Split, 2000. ), Osnove metodologije i izrada znanstvenog i stručnog rada (Split, 2002. ), Informatika –  Uvod u laboratorijske vježbe – (Split, 2003. ), Zbirka zadataka iz statistike (Split, 2003. ), Podaci i baze podataka (Split, 2005.), Pravna informatika (2008.), Upravna informatika (2010.), Statistika za pravni i upravni studij (2012.).

Predajem vam svoja iskustva

Razmišljajući o svom životu spomenuo bih neke ključne točke iz mog života koje su ga učinile takvim kakav jeste a to su: zaposlenje u Brodosplitu, nakon završetka srednje škole, upis na studij na dva fakulteta u Beogradu, rad uz studij kako bih mogao sam sebe školovati.Sve to mi je pomoglo da shvatim kako čovjek svojim radom može mnogo postići.

Mislim da se kroz život nisam mnogo mijenjao jer sam uvijek imao zacrtani životni cilj kojeg sam se nastojao držati, a u čemu mi je pomogla upornost u savladavanju teškoća znajući da samo kroz teškoće mogu stići do “zvijezda.”

U društvu koje me okružuje smatram za krizne situacije slijedeće: Domovinski rat, nezaposlenost,pljačka društvene imovine, korupcija, što rezultira dezorijentacijom, bezvoljnošću i agresivnošću mladih te depresivnošću i otuđenošću starijih osoba. To tumačim tako što ljudi postaju sve više egoistični, altruizma je sve manje i kao da je hedonizam u prvom planu. To, po mom mišljenju rezultira padom morala.

Ključne osobe u mojem životu bili su moji roditelji koji su me naučili poštenju, skromnosti, radu i pomaganju siromašnima, zatim, profesor koji mi je za vrijeme studija pružao moralnu i financijsku potporu te papa Ivan Pavao II, od kojeg sam naučio da se ne treba stidjeti svojih slabosti, da treba biti istinoljubiv i skroman i da treba uvažavati one koji su drugačiji od nas kako bismo mogli živjeti u miru sa sobom i sa drugima.

Uvijek sam bio otvoren prema dobrome pa sam primao i prihvaćao poruke za život kao što su: uči od starijih, poštuj sve ljude, pomaži sirotinju ali ne očekuj ni zahvale ni nagrade za to, radi pošteno i voli svoju domovinu.

Zadovoljan sam svojim poslom, pogotovo kad vidim rezultate svoga rada, ali ima trenutaka kad osjećam nezadovoljstvo,a to se događa onda kad  vidim da mi netko “izigrava” prijatelja, a kad mi okrene leđa onda pravi smicalice radi osobnog probitka.

Na poslu sam u dobrim odnosima sa drugim djelatnicima, nastojim pokazati svoje dobro raspoloženje i kontrolirati se kad bih mogao “eksplodirati.”

Naročito dobrodošao osjećam se u Biogradu na moru, jer je radna atmosfera sa kolegama i studentima odlična.

Promjene na poslu doživljavam kao nužnost i nastojim ih prihvatiti i prilagoditi im se ako se uvjerim da one vode ka boljitku.,ako ne, onda nastojim reagirati raznoseći argumente.

U slobodnom vremenu bavim se znanstveno-istraživačkim radom,radom u vrtu i boravkom u prirodi, jer me to veseli , a ponekad mi je potreban boravak u prirodi bez društva da bih mogao “napuniti akumulatore” za boravak u društvu.

Čovjek nikada nije sasvim zadovoljan sa postignutim, pa tako ni ja. Uvijek mislim da je nešto trebalo biti bolje. Ono što bih rado promijenio, da mogu, su odnosi u društvu i ponašanje nekih osoba iz moje radne sredine. S obzirom da mnoge stvari nisam u mogućnosti promijeniti, promijenio sam se ja tako što nastojim savjesno raditi ono što mogu a izbjegavati ono na što ne mogu utjecati i izbjegavam one osobe koje svojim ponašanjem narušavaju moj mir.

Na svoju budućnost gledam kao na nastavak sadašnjosti, odnosno, nastojat ću se nastaviti baviti onim što volim raditi i što najbolje znam raditi.

Društvo oko sebe vidim kao one koji se bore za materijalne stvari i osobni probitak, a nikako ne žele shvatiti da to donosi samo trenutačnu sreću zbog čega postaju moralno i duhovno prazni.

Ipak,optimista sam, i mislim da će jednom nakon sumraka i tame svanuti zora,jer tek kad društvo padne na dno onda se počne dizati shvativši da nagle promjene u svijetu mogu donijeti i dobro ako je put prema cilju popločan dobrim idejama koje će realizirati neustrašivi dobri ljudi. Mislim da tome može dati doprinos Hrvatska zora okupljajući ljude koji su spremni žrtvovati sebe za boljitak svoje domovine i svih ljudi koji u njoj žive i koji žele i hoće svoje znanje i umijeće staviti u službu svog naroda. Želim da u Hrvatskoj ne bude podjela, da svi ljudi zajedno kreću u svjetliju budućnost, da mladi imaju zaposlenje u svojoj domovini, a da jedini nezaposleni budu djelatnici Zavoda za zapošljavanje koji će se morati prekvalificirati da bi se zaposlili.

Iznad svega želim da mladi i stari mogu živjeti od plodova svoga rada i da se ne izokreću moralne vrijednosti.

Ljudima koje susrećem savjetujem da žive i rade po svojoj savjesti, a da bi to postigli neka svakodnevno preispituju svoje postupke i nastoje raditi samo dobro. Dobro se uvijek vraća dobrim samo trebamo biti strpljivi  i ne umoriti se čineći dobro.

Onima koji ovo budu čitali poručujem: ne dozvolite da vam život teče uzaludno,  budite uporni u činjenju dobra, težite za malim stvarima pa ćete postići mnogo, budite strpljivi sa sobom i u ophođenju sa drugima,ne dopustite da vas okupiraju negativne emocije, neka vaše srce bude zatvoreno za zlo a otvoreno za dobro.Volimo jedni druge i pomažemo jedni drugima, to je pravi i jedini put ka sreći.

Zahvaljujem se svima onima koji ovo budu čitali i želim da barem jedna moja misao dopre do njihova srca.

Srdačan pozdrav od Slavka Šimundića